Pretprošle nedelje sam proveo nekoliko lepih dana u Nišu. Bilo je veoma hladno, ali to me nije sprečilo da osim Niša obiđem i Nišku Banju i arheološko nalazište Medianu.
Na novim fotografijama koje vidite ovde su pomenuta Mediana (bila je prava sreća da sam uspeo da uđem, obzirom da se nalazište otvara u aprilu, tako da je ovo jedna od retkih zimskih fotografija Mediane). Ona je bila rimski letnjikovac iz IV veka, vremena cara Konstantina Velikog, rodjenog u Naissusu. Zatim su tu reka Nišava i Niška tvrđava (turska tvrđava iz XVIII veka), centralni trg u Nišu sa spomenikom oslobodiocima, kao i jedan potok sa toplom vodom u Niškoj Banji (bilo je veoma zanimljivo slikati ga pa hladnom vremenu jer se pušio, a i noć je doprinela magičnoj i apstraktnoj atmosferi)
Ovih dana sam bio veoma aktivan (južna Srbija), kao što ćete uskoro i videti.
Zasad, evo par novih fotografija iz Beograda. Nema šta posebno da se kaže o Novom Beogradu. Manje-više se sve zna.. hladan grad poslovnih i stambenih zgrada. Ali i on kao takav može predstavljati inspiraciju. Evo kako sam ja video Novi Beograd u dve fotografije
PS. Mojih 6 fotografija se pojavilo u ovom reprezentativnom planeru Srbije za 2010. godinu, zajedno sa fotografijama Igora Marinovića, Dragana Bosnića, Marka Zamurovića itd. Planer možete pogledati na sajtu izdavačke kuće.
Dana 1. februara, na dan grada Novog Sada, je otvorena izložba fotografija “Novi Sad i Novosađani” koja se tradicionalno održava svake godine. Organizator izložbe je Foto, kino i video savez Vojvodine, a izložbu možete pogledati u narednim danima u njihovoj galeriji u Novom Sadu.
Na izložbi učestvujem sa 5 fotografija. Više informacija na sajtu FKVSV.
Treći i zadnji dan u Novom Pazaru. Plan je obići dva vredna srednjovekovna sakralna objekta (i na listi UNESCO-a) u neposrednoj blizini grada – Petrovu crkvu i manastir Đurđevi Stupovi.
Petrova crkva se nalazi na periferiji grada, na uzvišenju iznad puta prema Kraljevu. Poznata je kao najstarija crkva u Srbiji. Potiče najverovatnije iz IX veka. Vezana je za život Stefana Nemanje, koji je tu kršten. Inače se već i po samoj konstrukciji crkve i unutrašnjosti primećuje njena starost i različitost u odnosu na ostale pravoslavne srednjovekovne hramove (pa time i njena vrednost). Crkva je uglavnom zatvorena za posete, ali tog dana je bilo venčanje, te sam imao puno sreće što sam bio u prilici da obiđem unutrašnjost hrama i napravim nekoliko fotografija koje se retko viđaju. Takođe sam imao priliku i da se popnem na galeriju, odakle su pre desetak vekova kraljevi i vitezovi posmatrali službu.
Odatle smo nastavili šumskim putem prema Đurđevim Stupovima, koji su udaljeni nekoliko kilometara. Tu je počela i kiša da pada. Stigli smo u manastir taman za večernju službu. Manastir je podignut u XII veku kao zadužbina Stefana Nemanje. Naziv dobija po crkvi posvećenoj Sv. Đorđu i dva masivna stupa (zvonika). Crkva se poslednjih godina nalazi u rekonstrukciji, zahvaljujući akciji “Podignimo Stupove”. Po polasku iz manastira, kiša je prestala ali se zato spustila magla, stvarajući odlične uslove za fotografisanje.
Po povratku u Novi Pazar, obišli smo stari deo grada sa tvrđavom i kulom i završili u pekari koja nudi lokalni specijalitet – mantije (izgledom podsećaju na pogačice, a ukusom na burek).
Evo i preostalih fotografija:
Drugi deo, ili zapravo drugi dan. Prvi put sam se našao u Novom Pazaru, gradu kontrasta i mešanja kultura i religija. Dan je bio promenjiv i oblačan, taman da pokvari i današnje fotografije. Bojan i ja smo zacrtali rutu do manastira Sopoćani.
Prva stanica je lokalitet Pazarište (Trgovište), udaljen 11 km od Novog Pazara. Tu su ostaci srednjovekovnog naselja. Put je dalje vodio na brdo prema tvrđavi. Negde na pola puta do vrha su ostaci pećinskog manastira Sv. Arhangela.
Ras, poznat kao prestonica prve srpske države Raške (u XII veku). Krasi ga dobar strategijski položaj, kao i masivni bedemi. Pod zaštitom je UNESCO-a.
Put dalje vodi kroz šumu i dolinom reke Raške do manastira Sopoćani. Manastir je jedan od naših najznačajnih srednjovekovnih spomenika. Podignuo ga je kralj Uroš I Nemanjić u XIII veku. Sagrađen je u raškom stilu, kao mešavina uticaja zapada i istoka (romanike i vizantijskog stila). Manastir je posvećen Sv. Trojici i okružen kamenim bedemom. Živopis crkve predstavlja vrhunac vizantijskog fresko-slikarstva, pogotovo freska Uspenja Bogorodice. Pod zaštitom je UNESCO-a.
A evo i nekoliko fotografija nastalih tog dana..
Sredina oktobra 2009. godine.. jesen je u punom jeku, pravo vreme za novu avanturu. Polazak iz Novog Sada u kasnim večernjim satima. Put vozom na liniji Subotica-Bar je bio izuzetno opušten, brz i lak.. zašto? – zato što sam ga prespavao. Čak je i kašnjenje od dva sata leglo kako treba, pošto je težak dan bio ispred mene..
Konačno sam stigao oko 5 sati ujutru. Ovo je za mene prva poseta prijepoljskom kraju, koji krije pregršt prirodnih lepota. Međutim, dočekalo me je samo izuzetno hladno vreme i prazan grad. Prošetao sam se centrom, video lokalne znamenitosti (sahat kulu, crkvu i džamije). Moram da priznam da su mi džamije bile najzanimljive, verovatno zato što dolazim iz Vojvodine (pogotovo poziv na molitvu ujutru u 6 sati). Inače, grad se nalazi na ušću Mileševke u Lim i ima oko 20000 stanovnika (Srba i Bošnjaka).
Najvažniji kulturni spomenik u okolini je svakako manastir Mileševa udaljen oko 7 km od centra Prijepolja, što je bila i moja sledeća stanica. Krenuo sam (naravno) peške. Manastir je zadužbina kralja Vladislava i podignut je u XIII veku. Prva asocijacija na manastir je verovatno čuvena freska Belog Anđela, ali tu se nalazi i veoma poznata freska Svetog Save, ispod koje su počivale njegove mošti.
Nedaleko od manastira je selo Hisardžik, gde se nalazi stara džamija i tvrđava Mileševac iz XIV veka na kamenom grebenu iznad Mileševke. Nisam ih posetio, nego sam nastavio “glavnim” putem, odakle je svakako lep pogled na tvđavu. A zašto “glavni” pod navodnicima? Zato što je na mojoj karti (SFRJ) put ucrtan “u izgradnji”.. pošto nije bilo nikakve signalizacije, nastavio sam, istina veoma lošim putem do prvog tunela. Ništa mi nije bilo čudno, loših puteva ima svuda, a ako su već pravili tunel, sigurno se izlazi “negde”. Da se ne lažemo, nisam imao neki plan. Cilj mi je bio doći do Novog Pazara do uveče, nebitno na koji način.. a tek je bilo prepodne. Nastavio sam dalje, sve do tunela koji je bio probijen do pola. Međutim, odatle je kretala planinarska markirana staza. Nastavio sam da pratim stazu dok je bilo markacije, a kad je ona nestala – počeli su problemi. Puta nije bilo, signala nije bilo, nigde žive duše ili tragova civilizacije, i konačno sneg koji je bio sve dublji i dublji. Nisam se mogao izgubiti, pošto se iz kanjona ne može izaći. Spustio sam se do same reke i nastavio put kroz neprohodan teren. Napredovao sam veoma sporo.
Nekako sam došao do prvog sela Međani gde je bilo ljudi. Čovek na koga sam naišao je bio zbunjen slušajući moju priču.. samo me je uputio na pravac prema Aljinovićima koji su bili udaljeni još 4 km. Nekako sam stigao i do tamo, i stopirao do Sjenice. Čovek koji me je povezao mi je pričao kako je u Sjenici šest meseci u godini temperatura u minusu. Neverovatno! Tog dana sam i ja osetio oštru klimu Peštera, tj. srpskog Sibira.
Bilans dana je preko 20 km pređenih za 11 sati. Nažalost, fotografije su bile žrtva izuzetno tmurnog dana. Dakle za slikanje pejzaža nije dovoljno samo planiranje, naporan rad na terenu, snalaženje u prirodi, dosta vremena i para itd. nego je potrebno i puno sreće (tj. pravog svetla) za slikanje. Tako da ću verovatno sve ovo morati da ponovim.
(nastavak sledeće nedelje)
XLIX Izložba vojvođanske fotografije i IV izložba digitalne fotografije Vojvodine u organizaciji Foto, kino i video saveza Vojvodine. Na obe učestvujem sa po dve fotografije.
Otvaranje je 30.12. u galeriji FKVSV u Novom Sadu.
Izložba članova grupe “Srpski fotografi” sa flickra održaće se od 28. do 31. decembra 2009. godine u poznatoj beogradskoj galeriji Ozon.
Radove će prezentovati preko dvadeset fotografa, uključujući i mene.
Više informacija na pozivnici